PIŠE: Aleksandra, psiholog CreACTIVE blog

Deset je uveče. On još ne spava. Obično bih u ovakvoj situaciji već polako postajala nervozna – mrtva sam, nisam se još ni istuširala, treba da ga uspavljujem, malo da budem i sa mužem, i još tako hiljadu nadovezuša. Ali večeras ne razmišljam tako, ne. Gledam ga i uživam. Strpljiva sam. Imam svo vrijeme ovog svijeta.

I dok on brblja, isprobava riječi koje je tog dana naučio i ne zna sa čim će prije da se igra, ja upijam svaki trenutak. Osjećam baš ono o čemu stalno pričaju: “Uživaj u njemu i u svakom trenutku!” Iako znam koliko je to “u svakom” nerealno, sada sam uspjela da uhvatim baš taj momenat i neću nikako da ga pustim.

Već je pola 11. On se tek zaigrao. Koristim tu situaciju i trčim da se na brzinu istuširam. I dalje sam preplavljena emocijama i nekim smirajem. Razmišljam o njemu i o tome koliko sam zahvalna na cjelokupnom roditeljskom iskustvu. Hej, pa ja sada osjećam i ono “Majka se ponovo rodila sa svojim djetetom!” I zaista, koliko sam samo toga o sebi naučila za ove dve godine.

Da mogu da budem strpljiva do nepoznatih granica.

Da mogu izdržati i najgore nedaće i kao Feniks se iz pepela izdići, pa u sekundi nastaviti dalje. Kao da se ništa dogodilo nije.

Da mogu da volim bezuslovno i da iznova otkrivam koliko jedna ljubav može do beskonačnosti da raste.

Da mogu ideje “iz malog mozga vaditi”, sto puta ih okretati i iz njih uvijek nešto novo uzimati.

Mnoge stvari koje su me ranije mučile sada mi nisu bitne. Nemam vremena da se njima opterećujem. Čovječe, pa to je ono “Ne zamaraj se nebitnim stvarima!”. Ja i to sada živim. Super!

On kao da osjeti da sam preplavljena predivnim osjećanjima prema njemu, eto i njega u kupatilu. Mamiiiiii. Taj osmjeh i želja da me poljubi. Gleda me, a oči mu čistom ljubavlju govore. On me osjeti, on me zna. Živio je u meni devet mjeseci. Mi smo dugo bili jedno biće.

Njemu ne treba niko i ništa drugo. On je srećan jer smo mi pored njega. Tu, sad, usmjereni samo na ljubav koju osjećamo i koju nam on daje.

Probleme smo večeras ostavili negdje u prošlosti, ili ispred praga da nas sjutra sačekaju. Oni neće nigdje pobjeći. A ovo veče hoće. Brzo će proći, baš kao i ove dvije godine. Naučila sam da sebe ne tjeram da tako razmišljam baš svaku noć, jer je to nerealno. Pored toga što sam majka, ja imam i druge uloge. Ali, MAJKA SAM PRIJE SVEGA DRUGOG, i zato učim da se što češće prepustim ovakvim večerima i da što više iz njih izvučem. To mi daje energiju i snagu, smiraj koji mi je potreban na kraju dana.

Da li je to ono “Iskoristi trenutak“? Rekla bih da da. Dijete te uči da osjećaš i to, kad god sebi to želiš da dozvoliš.

On dolazi i kaže “Tijooo. Daj tijo, mama!” Tijo je sika. Spreman je da spava. Zna da sam za danas dovoljno naučila i da je vrijeme za snove i neke nove izazove.