Ljutnja je vrlo snažna emocija s kojom i odrasli često jedva izađu na kraj i vrlo je teško regulišu, pa ne čudi što djeca, preplavljena srdžbom, ponekad iskazuju agresivnost prema bližnjima.

Kad ih preplavi ljutnja, djeca ne znaju kako da regulišu to stanje. Ona mlađa od 6 godina još uče povezanost između uzroka i posljedice, pa često ne znaju što ih je tako razljutilo, kakav ih je to grozan osjećaj obuzeo i zašto su na primjer, nekog udarili, gurnuli ili ugrizli. Naime, kad dijete napravi neki agresivni prijestup, roditelji često imaju tendenciju da pitaju malo dijete zašto je nešto uradilo, ali rijetko dobijaju odgovor. To nije zato što djeca ćutnjom prikrivaju odgovornost za svoj postupak, već ona vrlo često zaista ne znaju zašto su nekog fizički povrijedila i ne mogu to racionalno objasniti.

Kada je dijete ljuto, od njega nećemo dobiti nikakav suvisli odgovor o uzrocima te ljutnje, niti će dijete znati objasniti što tačno osjeća. Udarac, ugriz, čupanje i slična ponašanja upravo su odraz frustracije i nemogućnosti djeteta da tu negativnu emociju kanališe, “probavi”, reguliše ili izrazi na ispravan način. Ali, takve su prilike izuzetno dragocjene za učenje prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja i podsticanje zdravog socio-emocionalnog razvoja djeteta.

U dječjoj psihologiji postoji terapeutski pravac koji se naziva – terapija igrom. On pomaže roditeljima da pomognu sebi, a potom i svom djetetu da razviju zdrave, pozitivne i prihvatljive obrasce ponašanja kako bi odrasli u emocionalno stabilne i dobro socijalizovane pojedince. Terapija igrom kaže da povrjeđivanje sebe, drugoga ili uništavanje imovine mora biti djetetu jasno komunicirano kao nedozvoljeno. Ako je potrebno, roditelj treba dijete fizički da onemogući (da stisne u zagrljaj, podigne, odmakne od situacije) da nanosi bol sebi ili drugima ili da nanosi štetu porodičnoj ili tuđoj imovini.

Vrlo je važno, možda najvažnije, da u toj situaciji roditelj ostane smiren i da djetetova ljutnja ne podstakne njegovu ljutnju. Naime, smireni roditelj u situaciji izražene djetetove ljutnje prvo mora dijete smiriti. Kada je preplavljeno srdžbom, dijete je jako motorički nemirno, puno negativne energije, aktivno, stimulisano i probuđeno. To je takođe jedan od razloga zbog kojeg je neposredno nakon agresivnog incidenta najčešće teško s djetetom razgovarati.

Kad se dijete fizički umiri, roditelj treba da mu prenese njegove emocije, odnosno da mu kaže što osjeća, jer dijete to ne zna imenovati i samo sebi u glavici objasniti. U praksi to izgleda ovako: “Vidim da si jako ljut i bijesan zato što ti je Ivan rekao da se ne možeš s njima igrati“. Na taj način djetetu pokazujete i da ga shvatate i poštujete njegove emocije, a time i njegov integritet.

Tek kad se složite oko toga što dijete osjeća i “izdušite” ta negativna osjećanja, možete mu ponoviti zašto je vama i drugima važno da ne tuče/gura/čupa/grize drugu djecu. Možete pri tom koristiti i metodu stavljanja u tuđe cipele: “Kako bi se ti osjećao da te Ivan udario? Ili da te ugrizao?“. Isto tako, djetetu možete ponuditi alternativni način izbacivanja ljutnje i te negativne energije – neka baca loptu u zid, udara jastukom u krevet, skače u vazduh uz “aaaaaa”. Nekoj djeci potrebno je to fizičko izbacivanje energije.

Ako se epizode agresivnosti ponavljaju, na roditelju je da pokuša da dokuči što je u pozadini svega. Je li se nešto promijenilo u porodičnoj dinamici? Je li došlo do bilo kakve promjene u djetetovom životu? Kakvo je po temperamentu? Da li mu nešto drugo nedostaje na emocionalnom planu?

Cilj je da shvati uzroke frustracija i treba ponavljati, ako treba i hiljadu puta, da agresivnost nije prihvatljiva u vašem domu, u vašoj porodici, u vrtiću niti bilo gdje, u bilo kojoj situaciji ili društvu. Niko ne voli da ga tuku za to itekako postoje posljedice. Ponekad, kada dijete zaista pretjera u agresivnim istupima, važno je da ga kaznite i da mu pokažete da posljedice postoje. Kazna nikada ne smije biti uskraćivanje osnovnih životnih potreba (hrana, voda, fizička aktivnost i sl.), već, na primjer, oduzimanje nečeg bez čega dijete može, ali mu je važno. Jednom kada odredite kaznu, držite je se i ne popuštajte. Naime, često se dogodi da mama ili tata odrede da sedam dana nema igranja igrice na mobilnom, a onda nakon tri dana popuste. Time šilju krivu poruku, odnosno uče dijete da kazna postoji, ali da isto tako uz dugotrajno insistiranje ona može biti i poništena pa će dijete proći bez posljedica.

Učenje regulacijie negativnih emocija proces je koji traje cijeli život. I odrasli se svako malo nađu u nekoj novoj situaciji, odnosu ili iskustvu koje u njima probudi ljutnju za koju nisu ni znali da se tako lako može raspiriti. Zato budite strpljivi s djecom. Njihov socio-emocionalni razvoj zavisi upravo od vašeg razumijevanja i strpljenja i čvrsto i jasno postavljenim granicama.

Izvor: Klinfo