PIŠE: Kata Granata
Ako dozvolimo sebi samo trenutak preispitivanja oko naših ličnih roditeljskih ambicija, želja ili prosto nadanja, zaključićemo da ipak najviše vjerujemo sebi i svom iskustvu. Šta to ustvari znači za prosječnog roditelja, “vlasnika” nekoliko komada djetinjeg miješanog mesa? To, dragi moji, znači da mi ipak vjerujemo svojim instinktima, da mi ipak poznajemo svoju djecu, želimo im sve najbolje, da smo svjesni da su pred nama drugačija vremena od onih u kojima smo mi gajeni, da su naša djeca samim time drugačija od nas samih, da je sasvim u redu pomalo paničiti jer smo izgubljeni u moru novih i mnogobrojnih informacija.
Možda najokrutniji udarac, svim naporima da se dijete podigne u dobrog i zadovoljnog čovjeka, savremeni roditelji dobijaju jedni od drugih.
RELATIVIRODITELJIZACIJA je pojam kojim označavam proglašavanje za nebitno, nesvrsishodno, pogrešno, loše i sl. usmjeravanje svih raspoloživih kapaciteta da se djetetu pruži ono što je dobro za njegov rast, razvoj i ispunjenje postojećih potencijala. To u stvari znači da ako vi mislite i procjenjujete da je za vaše dijete dobro da ide na neki sport, bavi se nekom umjetnošću, provodi vrijeme kod bake na selu, putuje sa vama po cijelom svijetu, igra se po cio dan, ljenčari i mašta pola dana, čita od jutra do sjutra, gradi, pravi, sjecka lijepi, kuva, pere, kopa, sadi… Ko smije da vam kaže da je to pogrešno? Kakvo je bilo i izgledalo djetinjstvo te osobe naspram vas? Jel se on/ona penjala na drvo, vozila na biciklu, išla na balet ili folklor, muzičku školu, šah i karate? Sigurno da nešto od toga jeste.
Nemojte tražiti dozvolu od okoline da vaspitavate dijete po nekoj cijenjenoj vaspitnoj metodi, Montesori, Valdorf i sl; nemojte se brinuti ni ako ne znate šta je to, da li se jede ili pije; nemojte gledati izvan sebe i svoje porodice – odgovor je u njoj.
Biti roditelj je toliko važna stvar da smo uspjeli od silne brige i želje da budemo dobri našoj djeci, relativizujemo i samo roditeljstvo tražeći najbolji ugao, pristup tom toliko odgovornom “poslu”.
Relativizovati roditeljstvo takođe predstavlja davanje značaja svemu onome što ne može više voljeti i brinuti o našem djetetu od nas samih.
Relativiroditeljizacija je naopaki mehanizam iznjedren iz najbolje želje. A znamo da je put do pakla popločan najboljim namjerama. On je neprijatelj savjesnim mamama i tatama koji umorni poslije posla vode svoju djecu na plivanje ili engleski ili u parku po mraku (ju!) i sa ponosom gledaju i slušaju te svoje male klonove kako osvajaju svijet.
Biti umjeren i u dosluhu sa potrebama i sklonostima djeteta, a na samo jedan korak ispred, jer izazovi služe da se potencijal razvije, a ujedno i jedan korak iza, da se svaki posrtaj dočeka zagrljajem i pohvalom da se trud cijeni i isplati, je dovoljno dobra mjera roditeljstva. Ono nije relativna stvar, sad jesi, sad nisi roditelj ali naši napori i ishodi mogu biti.
