BLOG: Being Mom

Ne, dragi moji prijatelji bez djece, ne znate vi kako je to imati dijete.

Jeste, čitali ste možda o svemu tome, gledali filmove, posmatrali druge ljude, ali prosto je i jednostavno. Ne znate. I nema tu ljutnje. I nećete ni znati, dok se na taj korak, tj. ako se na taj korak ne odlučite.

Da krenem od starta? Da li sam trudna ili nisam trudna? Da li mi je muka od previše jela, ili sam zakevila? Da li da kupim test da provjerim? Ili da vadim krv? Ili da vidim koliko mi kasni?

Trudna sam. Jupi! I šta sad? Da li da radim ili da ne radim? Kako od mučnine da se branim? Hoće li mi se još nešto desiti? Može li mi se još nesto desiti? Zasto sam toliko gladna? Da li da jedem za dvoje? Ili troje? Ili četvoro? Da li da tjeram muža da mi kupuje pomfrit? Da li smijem da jedem toliko pomfrita?

Kako reci svima oko nas? Kada reći svima oko nas? A šta ako se nesto iskomplikuje? Kog ljekara da izaberem? Na koje sve preglede da idem? Da li će sve proći u redu? A šta ako ne prođe u redu?

Šta da radim ako se razbolim? Šta da radim ako se iznerviram? Utiče li to na bebu? Osjeti li ona to? Kako se beba razvija? Da li se pravilno razvija? A šta ako se rodi i nesto joj fali? Npr. kosa? Aha… to je normalno… a normalno je i da ima kosu. Čovjece, koliko informacija. A još ni do petog mjeseca trudnoće nismo stigli.

Da li da idemo na 3d, 4d? Vidi li se tu nešto? Je li bata ili seka? Jao, koje ime da joj/mu damo? Kada ću se poroditi? Gdje ću se poroditi? Ko će me poroditi? Kako ću se poroditi? Šta ako nešto krene naopako? Pa porođaj potraje jedno trista godina? Jesam li jaka? Jesam li luda? Opet mi se jede pomfrit.

I onda se porodiš. I šta sad? Bebu, smotuljak mali, stave u tvoje ruke. I snalazi se. Sam. Home alone. Kako se stavljaju pelene? Šta ide prvo? Kako da bebu mažem? Kako da je kupam? Čime? Da li dobro jede? Da li lijepo spava? Da li diše? Pa je l’ diše? Pobogu da li diše? Diše, uh, sad mi je lakse?

A kako da je hranim? Čime da je hranim? Koliko je dovoljno? Da li je dovoljno? Da li da sisa? Da li dobro sisa? Toliko je pitanja… Bogu hvala na Halo bebi. Imam koga da smaram.

I onda beba počne da raste. Da li lijepo raste? Kako napreduje? Koliko ima? Mjeseci, kilograma? Kada da uvodim hranu? Kako da uvodim hranu? Šta prvo? Krompir? Šargarepu? Šta poslije? Kad meso? Kad karfiol? Pobogu, kako se pravi karfiol? Nikada ga nisam pravila.

Jede li? Da li je ukusno? Probaj ti mužu. Fuj je kažes, e pa šta da se radi… Nema soli za bebu. Ni šećera. Da li tako treba?

Da li bilo sta od svega što radimo tako treba? Ili griješimo, bas griješimo. A milion i sedamsto hiljada pitanja ima samo do prvog rođendana. Gdje je druga godina? Peta? Petnaesta?

Hoću li išta znati kada postanem majka tinejdžera? Pa kada moj junak dođe kući, zalupi vrata svoje sobe i odvrne muziku do daske?!

Vjerovatno neću. Ali nemojte mi se smijati, dragi moji prijatelji bez djece. Jer nećete znati ni vi, kada vas sve ovo snađe. A i ako mislite da znate, uvijek ćete strepjeti i pitati se radite li sve kako treba? I zasto vaše dijete ne sjedi, a komšijino već leti, ili zašto ste dobili četvorku iz fizike, a klinja je baš sve znao, i toliko je vježbao. Mora da ga nastavnik ne voli, majku mu dragu. Hihihi, e bas tako. I bićete ponosni, umorni, srećni, zabrinuti, voljeni, ljuti, uplašeni, ushićeni, najpametniji i najgluplji. I ako vas neko pita kako se osjećate, recite mu ludo, burazeru, ludo. Jer je roditeljstvo bas to. Ludost, burazeru, ludost.