Stručne knjige, web-sajtovi, novine i magazini uvijek su prepuni savjeta da se djeci još od ranog uzrasta obavezno čita. Čitanje se prepoznaje kao važno za sticanje i razvoj jezika i pismenosti, jer je u pitanju plodan i ključan kontekst intimne interakcije odraslog i djeteta, gde su oboje uz podijeljenu pažnju usmjereni na isti objekat ili događaj. Na taj način se učvršćuje emocionalna povezanost roditelja i djeteta, podstiče razvoj vokabulara, stvaraju se pozitivni stavovi prema čitanju uopšte u kasnijim godinama.

Istraživanja pokazuju da je period od rođenja do treće godine kritičan za dugoročni razvoj jezika, kognicije, emocija i socijalizacije. Prema Kurtisu i Šuleru, već oko šesnaeste nedjelje dijete je spremno da sluša priče, a od šestog mjeseca je sposobno da reaguje na intonaciju glasa i prozodiju čitaoca. Prosječan uzrast koji se preporučuje za početak čitanja knjiga je između 7 i 9 mjeseci, i potrebno je uključiti ovu aktivnost u redovnu rutinu. Što ranije dijete dođe u dodir sa čitanjem i knjigama, u kasnijim godinama ima veće skorove na jezičkim mjerama.

Razvoj jezika i sposobnost čitanja su pod uticajem sredinskih faktora, pa tako nedostatak knjiga u porodičnom okruženju može imati štetne posljedice. Moguće je da se djeci koja u petoj godini života imaju jezičke probleme, manje čitalo ili da imaju roditelje koji ni sami nisu vješti u čitanju. Jedno longitudinalno istražavanje pokazalo je da je broj knjiga koje dijete posjeduje u šestom mjesecu života, dobar prediktor ekspresivnog jezika u 24. mjesecu, kao i uspješnosti prolaska testova za upis u školu. De Beriš je takođe pokazao da čitanje mlađoj djeci mnogo više utiče na razvoj pismenosti, slušanje i interakciju sa odraslima nego čitanje u starijem uzrastu.

Sigurna afektivna vezanost se dovodi u vezu sa takvim ponašanjem majke koje podstiče pismenost i fokusiranje na knjige, ali i djetetovo interesovanje za čitanje. Roditelji koji čitaju djeci, često i sami uživaju u knjigama, posjeduju više knjiga i češće ih vode u knjižare i bibilioteke. Suština je u tome da ukoliko roditelj uspješno izazove djetetovu reakciju na sadržaj (kvalitativna komponenta čitanja), može podstaći njegovo interesovanje i želju da mu se što više čita (kvantitatnu komponentu), što se može održati na starijem uzrastu. Sa druge strane, djeca koja i sama izraze želju da nauče da čitaju, mogu da podstaknu roditelje na ovu aktivnost.

Većina istraživanja o čitanju se oslanja na teoriju Vigotskog, gde se spremnost roditelja da se uključi u rad sa djetetom i strukturiše aktivnosti, dovodi u vezu sa zonom proksimalnog razvoja. Zona proksimalnog razvoja se odnosu na razliku između djetetovih trenutnih sposobnosti i onoga što može da nauči samo, i potencijalnih sposobnosti tj onoga što može naučiti uz podršku starijeg djeteta ili odraslog. Kako je Vigotski naglašavao važnost jezika i socijalne interakcije za kognitivni razvoj, Marej i Igan su pokušali da empirijski odgovore na pitanje da li djeca kojima roditelji čitaju pokazuju i napredniji kognitivni razvoj u odnosu na djecu kojima ta aktivnost nedostaje. Na uzorku od 11,134 devetomjesečnih beba, koristili su mjere komunikacije i rješavanja problema- subskale upitnika Ages and Stages, i tri prediktivne varijable povezane sa jezičkim aktivnostima: čitanje, pokazivanje slika i pričanje sa djetetom.

Rezultati su pokazali da je čitanje i konstantno pričanje i obraćanje djetetu  statistički značajno pozitivno povezano sa kognitivnim skorovima, tj kognitivnim razvojem devetomjesečnih beba. Time je podržana perspektiva Vigotskog, koji je tvrdio da jezik podstiče kognitivni razvoj tako što omogućava internalizaciju informacija iz spoljašnjeg svijeta i poboljšava samokontrolu nad kognitivnim procesima kao što su pamćenje i mišljenje. Dakle, čitanje i pričanje ne donose samo korist za razvoj jezika već i za druge aspekte kognitivnog razvoja.

Efekat se zadržava i na starijem uzrastu, pa je longitudinalna studija na 6000 ispitanika koji su u šesnaestoj godini radili kognitivne testove, pokazala da je čitanje iz zadovoljstva, više od jednom nedeljnom, povezano sa intelektualnim napretkom u odnosu na proširenje vokabulara, pisanje ali i matematičke sposobnosti. Uticaj čitanja knjiga je čak četiri puta veći od posjedovanja roditelja koji su fakultetski obrazovani. Ista studija ima namjeru da u narednim godinama ispita i da li čitanje može da nas sačuva od kognitivnog opadanja u starosti.

Da bi čitanje donijelo bilo kakvu korist za dijete, nije dovoljno da samo pasivno sluša. Mnogi roditelji pogrešno misle da je puko čitanje dovoljno da dođe do poboljšanja jezičkih sposobnosti.  Postoje dva stila čitanja koja se prepoznaju kao korisna: opisni stil i stil orjentisan na učinak. Opisni se fokusira na opisivanje slika tokom čitanja, dok se drugi stil fokusira na diskusiju o značenju priče nakon završetka čitanja. Prvi je koristan za onu djecu koja od samog početka imaju niži nivo vokabulara, dok je drugi stil bolji za one koji imaju viši početni nivo.

Roditelj mora biti voljan da objašnjava dok dijete sluša, da koristi što širi raspon vokabulara i kompletnu strukturu rečenice. Za kraj ćemo navesti 6 principa koji opisuju sredinske faktore koji podstiču učenje jezika, a svaki se može aktivirati i onda kada djetetu čitamo knjige.

1. Dijete mora što češće da čuje što veći broj riječi.
2. Djeca uče riječi onda kada su zainteresovana, što znači da dijete najlakše nauči onda kada mu pričamo o objektu ili akciji koja ga trenutno zanima.
3. Roditelj mora biti responzivan. Dijete mlađe od tri godine ne može da nauči riječi prateći televizijski program, jer tu nema mnogo interakcije. Sa druge strane, čak i razgovor i putem Skajpa donosi korist, jer sagovornik komunicira i direktno odgovara djetetu. Odrasli treba da se trude da održe razgovor, vodeći računa na zainteresovanost djeteta, tj drugi princip.
4. Djeca uče reči onda kada im je jasno njihovo značenje.
5. Vokabular i gramatika se uče u isto vreme.
6. Roditelji treba da imaju pozitivan stav. Konstantne zabrane poput „Ostavi to!“ , ne samo što imaju negativan ton, već služe i za zatvaranje i završavanje razgovora. Potvrde poput „Baš ti je zanimljiva ta igračka“, podstiču djetetovo interesovanje, održavaju razgovor, a tako se grade i vokabular i gramatika. Potrebno je uvijek praviti takvo okruženje koje podstiče razvoj jezika, što više pričati, punim rečenicama i postavljati što više pitanja umesto naredbi i direkcija.

Izvor: Psihobrlog