PIŠE: psihološkinja Marijana Vukićević, Džudo Lino Mozgaonica

Od rođenja nas uče kako da dobijamo. O gubicima se ne govori. Još manje o tome kako da sa njima izađemo na kraj. Smrt je strašna riječ, pa bolje da je ne izgovaramo. Uplašiće djecu, uplašiće nas. Kada se događa drugome, ćućorićemo sa odraslima o tome, ušutjeti kada naiđu djeca. Kada umre neko blizak, pomislićemo da je najbolje da to skrivamo, da što manje zna, da ga zaštitimo. Plaši nas ideja o tome da ćemo uznemiriti dijete, da ćemo ga rastužiti i uplašiti. Ono će, kao što samo dijete zna, osjetiti da se nešto dešava, biti samo sa mislima i osjećanjima, sa mnogo pitanja na koja mu ne nudimo odgovor. Ostaće samo sa sobom u trenutku kada su mu sigurnost i podrška potrebniji nego ikada.

U našoj kulturi opšte je prisutna tendencija da se ćutanjem i prikrivanjem, djeca štite od bolnih događaja i neprijatnih emocija. U osnovi je potreba odraslog da učini sve da dijete bude dobro, zadovoljno, srećno, što je zaista lijepo i nesebično. Pitanje je, međutim, kakav doživljaj svijeta i života kod djeteta stvaramo. Da li mu zaista možemo obezbijediti život lišen tuge, bolnih iskustava, neprijatnosti? Hoće li izbjegavanje razgovora na takve teme izbrisati takve događaje? Ili ćemo suočeni sa njihovom neminovnošću učiniti  koliko možemo da olakšamo djetetu da se suoči sa njima.

Smrt bliske osobe izaziva cijeli niz emocija, misli, ponašanja, kako kod odraslih, tako i kod djece. Od intenzivne tuge, bijesa, nevjerice i poricanja, traženja uzroka, osjećaja krivice, bespomoćnosti, do prihvatanja gubitka, organizacije života bez umrlog, organizacije sjećanja i uspomena, dolazi se različitim putevima, ali su oni najčešće prisutni kao putokazi. Neko je na tim putevima više, neko manje usamljen, neko korača brže, neko sporije, što zavisi i od toga koliko smo bili vezani za osobu koja je umrla.

Djeci će biti najkorisnije osobe koje su im inače bliske, u kojeimaju povjerenja, a koje su postigle dovoljan nivo emocionalne kontrole, da se mogu pobrinuti za djecu. To ne znači da ćemo se praviti da je sve u najboljem redu, jer nije. A djeca to jako dobro vide i osjete. Ako im pokažemo da smo tužni daćemo im pravo da i oni ispolje svoje emocije na način na koji im odgovara. No, potrebno je da sebe osnažimo u dovoljnoj mjeri kako bi nas djeca mogla doživjeti kao oslonac i zaštitu. Kada nekoga izgube, djeca mogu imati raznorazne ideje-da će izgubiti još nekoga bliskog, da je neko mogao spriječiti smrt, da su ona sama mogla učiniti nešto drugačije, itd. Prisutan je intenzivan strah i potrebno ga je ublažiti pružanjem osjećaja sigurnosti – prostornom bliskošću, fizičkim kontaktom, razgovorom, odgovaranjem na pitanja.

Sa djecom često ne dijelimo tugu jer imamo ideju da će to na njih loše uticati. Na drugoj strani, dijete, prepoznajući da izbjegavamo da sa njima dijelimo i razgovaramo, može se ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Umjesto da mi štitimo njega, sada ono štiti nas, jer osjeća da su to za nas bolne teme i događaji. Na taj način svako u sebi zatvara bol koji se može dijeliti otvaranjem priče o tome kako se ko osjeća, šta ko misli o pokojniku, koji su sve načini da se od njega oproste. Djeca će i sama imati mnoštvo pitanja na koja im je nabolje dati jednostavne odgovore, kako bi se materijal za konstrukcije i eventualno samooptuživanje umanjio. Jasnim odgovorima učinićete da vam dijete vjeruje, a sama smrt će biti demistifikovana.

Djeca različitog uzrasta imaju drugačije poimanje smrti u skladu sa kojim će razvijati ideje, postavljati pitanja, organizovati svoje ponašanje. Treba imati na umu njegovu starosnu dob, prilikom saopštavanja o smrti, u vođenju brige i pri osnaživanju djeteta. Kao što i odrasli imaju sopsteveni tempo u žalovanju, treba tako nešto ispoštovati i kod djeteta. Ne čini se dobrim zabrana za tugovanjem, ubjeđivanje da ne treba da plače, zahtjevi da se nastavi ponašati na način koji je prethodio gubitku, itd. Dijete ima svoj doživljaj, svoje emocije i treba mu dopustiti i pomoći da ih ispolji na adekvatan način. Dijete koje nema svijest o smrti kao konačnom događaju može nas iznenaditi svojim reakcijama, koje ćemo takođe uvažiti i nećemo insistirati na usvajanju socijalno prihvatljivih reakcija na gubitak.

Suština je, čini se, biti uz dijete, osluškivati njegove potrebe, uvažiti on što nam saopštava, prihvatiti emocije koje ispoljava. U skorijem periodu nakon gubitka, uz dozvolu za tugovanjem, djetetu treba obezbijediti povratak redovnim aktivnostima, uspostavljanje dnevnog ritma koji će mu pomoći u ponovnom stvaranju osjećaja sigurnosti.

Smrt je praćena nizom rituala na koje gledamo drugačije, sa odobavajem ili ne. Okpljanje ljudi obično predstavlja način da se bol i tuga podijele, da se porodica osnaži i ne bude prepuštena sama sebi. Kada je riječ o djeci, rituali su korisni onda kada neće produbiti osjećaj straha, nesigurnosti i patnje. To bi značilo da ih treba zaštiti od situacija u kojima odrasli reaguju burno, nekontrolisano, trenutaka u kojima se i sami osjećaju bespomoćno i izgubljeno. Onda kada mogu biti pribrani tada će i preuzeti odgovornost da djeci budu od pomoći u prevladavanju tuge zbog gubitka.

Opraštanje od pokojnika traje različito dugo i nakon što je sahrana obavljena. Sa djetetom se može razgovarati, crtati, mogu se razgledati fotogafije, pisati pisma, čuvati neke stvari pokojnika, posjetiti grob. Na taj način pomažemo djetetu da razumije i prihvati smrt kao događaj, uz njega smo i dajemo mu pravo da tuguje, da se ljuti, oprašta, da se nada, i što je jako važno-razbiti kod djeteta potencijalnu ideju o sopstvenoj krivici i mogućnostima za sprječavanje nečije smrti. Nekada će dijete krivicu smjestiti u nekog od preživjelih, na šta će ukazati bijesom koji ispoljava, te je i tome vlo važno razgovarati, jer je dijete mučeno pitanjima uzoka i odgovornosti. I za djecu i za odrasle je podjednako važno da na neki način iskažu šta misle i osjećaju prema pokojniku. Nakon nečije smrti, često je prisutno idealizovanje pokojnika, a osjećaj ljutnje ili osjećaj da smo pokojnika povrijedili tokom života, budi osjećaj krivice.

Rituali, razmjena, zajedničko tugovanje i briga jednih o drugima, samo su načini da se proces žalovanja učini lakšim i zdravijim za kasnije funkcionisanje. Suočavajući se sa konačnošću gubitka, možemo reagovati neprihvatanjem, bijegom u bavljenje „drugima stvarima“, predavanjem osjećaju bespomoćnosti, potpunim povlačenjem ili pojačanom potrebom za socijalnim kontaktima, dakle, cijelim nizom različitih ponašanja, sa jednom funkcijom-prevazilaženje gubitka i svega onoga što on sa sobom nosi. Činjenica je da to proces koji različito doživljavamo, ali kroz koji je zapravo važno da prođemo. Prekinuto žalovanje, neprorađeni gubici, mogu se ispoljiti kroz razne simptome, u kasnijem periodu.

Ne bi se reklo da vrijeme koje prolazi liječi, već sve ono što tokom vremena učinimo za sebe i druge, kako bi nastavili da živimo prihvatajući činjenicu o smrti nekog nama bliskog.  Gubitak nam donosi bol, koji će u različitom obliku zauvijek biti prisutan i koji će se buditi s vremena na vrijeme. Uz njega će se javiti različite slike, uspomene, osjećanja, koja nam govore da je taj neko sa nama, na neki način, zauvijek.