Svaka kosčica i mišić u tijelu me boli, ali ne smeta, srce je puno i onda je sve izdržljivo. Baš sam se umorila ovih dana ali se isplatilo jer je donatorska akcija koju je organizovalo udrženja i portala Roditelji uspjela i uspjećemo da pomognemo mnogima. Definitivno je akcija u kojoj smo prikupljali garderobu i igračke za djecu čije porodice nemaju dovoljno novca da im ih obezbijede zasjenila priču o samoj trudnoći i glavno je obilježje moje i bebine 28. sedmice. I bebac je izgleda srećan, ne buni se previše, čak je i »nježniji« u šutiranju koliko je to sad uopšte moguće, iako sam ga malo više mučila.

I ne samo što smo bili vrijedni nego što smo se odlično družili dva dana, koliko je akcija trajala. Posebno sam srećna što već neko vrijeme upoznajem sve više ljudi sa kojima dijelim shvatanja i razmišljanja o velikom broju tema koje se tiču roditeljstva,  i sad sam već sigurna da ćemo zajedno uspjeti da promijenimo puno stvari kojima je vrijeme odavno za promjenu. Jedino me malo počeo hvatati strah od pauze koju ću morati da napravim za oko dva mjeseca, jer su kockice počele da se slažu savršeno i puno je planova koji samo čekaju da počne realizuja, ali smisliću ja već nešto zajedno sa svima njima.

Ipak ću ovih dana morati i malo da odmorim da nadomjestim umor. Zaista se na momente osjećam kao tenk, kao da imam ne znam ni sama koliko kila, teško hodam, gegam se, mišići bole, kosti bole, ligamenti, probava pobudalila, grčevi u nogama ne prestaju… Još da mi je da odem do frizera konačno, sve bih lakše pretrpjelaJ Ludim od svoje kose, ogromna je, nijesam je odavno šišala, a vrijeme joj je za značajne promjene. Pramenovi su samo u naznakama, a strah me da ih vadim opet bar dok se ne porodim. Ne farbam se inače u trudnoćama, a frizer će me o jadu zabaviti kad mu opet kažem da sam tako odlučila, naravno na preporuku doktora. I onda sve dodatno odlažem, a nema više odlaganja, jer je situacija već “alarmanta”.

Sa ovolikom kosom imam i još jedan problem. Moj najmlađi sin koliko smo zajedno, ima neodoljivu potrebu da sjedi pored mene, drži mi (čitaj: uvrće i mrsi) kosu i sisa njegov palac , što me već sad počinje zabrinjavati. Potpuna je to opsesija, u sad se već krećem opterećivati pitanjima: Što sam pogrešno uradila u njegovom razvoju? Fali li mu pažnje, ljubavi ili čega li već? Šta će tek biti kad se beba rodi jer je on baš vezan za mene? Možda u svemu tome griješim, ali mi mozak inače radi malo brže ovih dana, pa se opet nagomilavaju i mnoge gluposti s vremena na vrijeme. Najgore je noću, kad se probudim oko dva ujutru da popijem tabletu. Valjda kako je još u ler modu, to nije zdravo što mi sve krog glavu prolazi. Samo juri, juri, nikako da stane.

A plavušan, kako mu svi tepamo, evo ga i sad pored mene, vrti i uvrće, čupa i dere se na brata koji mi se primakao i pokušao da sjedne pored mene. To su glavne vrste svađa. Ko će pored majke da sjedne. Pa se svi nabiju, ni sama ne znam kako, dok ja kuckam za kompjuterom, tako da ni milimetar ne mogu da se pomjerim. Stvarno su teški s svremena na vrijeme. Nevjerovatno je kako se udruže u maltretiranju nas dvoje i onda ne staju dok nas ne izlude. Mjerili smo i shvatili da u prosjeku u našoj kući neko vrišti na svakih 20-ak sekundi, a ako se igraju i na pet čak. Toliki haos znaju da naprave da se nas dvoje jednostavno predamo, odustanemo i od nervoze i od svađanja sa njima i samo ih blijedo gledamo u nadi da će se eventually smilovati nad nama. Ali im sve zaboravimo  u onim, isto tako čestim momentima kad krenu da se ljube i grle među sobom, objašnjavaju jedni drugima koliko se vole, ko je kome brat, a ko sestra, i kad čujemo: Majko/tata ja te volim, ajde da se mazimo!

A beba u stomaku kad ih oslušne zaista se primiri, posebno ako se približe i dodiruju stomak. Da li od straha ili od želje da shvati šta ga čeka ubrzo nakon izlaska iz mraka, ne znam. Ni njemu ništa nije jasno sigurno kao ni ovim komšijama oko nas kad ludu familiju uhvati ludilo, a to je svako malo. Nego tek će ustvari da vidi đe dolazi.

Bebu u kalendaru trudnoće su savršeno opisali – mala ljudina, za koju je majka sada već sigurna da je nadaren fudbaler, koji veselo raste, udara i boksuje, i pri tome shvata da njegov bazen postaje sve manji. Da, ima sve manje prostora pa se dobro “raširio”. Tako me sad na primjer udari u dijafragmu, a za koji minut ću osjetiti udarac neđe dolje toliko nisko gdje mi ni na kraj pameti nije padalo da bi mogao da dođe, barem ne sada 🙂

Bebama u stomaku su u ovom periodu oči već potpuno razvijene, mišićna masa se povećava, pod kožom se nakuplja sve više masnoće. Sada ona iznosi 2 – 3 % tjelesne težine. Težina je već približno jednom kilogramu (tako piše u kalendaru), a ja sam sigurna da je moja beba davno premašila taj rezultat. Do kraja sedmice beba bi trebalo da dobije još oko dva kilograma. Pluća se i dalje razvijaju, sada već mogu udahnuti vazduh, iako bi plod da se sada rodi imao dosta problema sa disanjem. Pluća su naime još nedovoljno zrela.

Moja pluća su otišla u grlo. Disati ne mogu ponekad, baš se borim za vazduh s vremena na vrijeme. Kanim se već neko vrijeme da se vratim nekim vizuelizacijama i meditacijama koje će mi i u tome pomoći, ali i u oslobađanju nervoze koja se često skupi. Mislila sam ranije da to nikada neću uspjeti, ali jesam onog momenta kad sam prelomila sama sa sobom da hoću i mogu. I ne da mi je pomoglo nego je to jedna od najboljih stvari koje sam radila za sebe. Krećem sad opet, još samo da nađem neku “rupu” u kući gdje da se sakrijem na pola sata od bande koja primjeti da me nema u njihovom vidokrugu poslije cijelih pet minuta.