Čitanje enciklopedije i učenje o određenim pojmovima svaki put kada počine nestašluk sigurno nije metod o kojem ste razmišljali ili ga primijenili na svoju djecu, ali jeste ocu spisateljice  Rheney Williams za koji ona sada tvrdi da je djelovao vrlo uspješno.

Njen otac bi, kako je opisala u autorskom tekstu u The Washigton Postu, izabrao pojam iz enciklopedije i rekao “Nauči sve o tome pa ću te kasnije propitati”. Takva „kazna“ podrazumijevala je da odmah prekine da radi to što je radila, a sa ciljem da joj zaokupi pažnju i da joj pruži mentalni izazov.

„Mnogi roditelji reaguju na loše ponašanje svoje djece tako što im oduzimaju igračke, uskraćuju im druženja i šalju u ćošak. Ali, za djecu jake volje, kakva sam bila ja, nijedna od ovih metoda nije djelovala“, navela je ona.

Kao i mnoga djeca sa sindromom nedostatka pažnje, Rheney je bila dijete koje je nestašluke pravila iz dosade i bilo joj je potrebno da bude zaokupljena nečim. Pošto joj je otac bio visoko stručni vojni veteran i hirug, njegovo iskustvo iz Specijalnih jedinica pomoglo mu je da upotrebi neke neuobičajene taktike u vaspitanju.

“Srećom, moj otac je to rano shvatio i razvio je svoj disciplinski sistem koji je odmah dao rezutate i dugoročno mi donio dobrobit” piše ona.

Osim što joj je pomoglo da promijeni ponašanje, očev metod naučio je da, kad god joj je dosadno, uzme knjigu u ruke. To je, naravno, bilo često i metod je djelovao. Postala je advokat i pisac, sa mnogo „enciklopedijskog“ znanja.

“Ne kažem da je lako. Vjerovatno sam prvih nekoliko puta kada mi je dodjeljivao zadatke razmišljala poput: U redu, pokazaću ti. Onda sam učila apsolutno svaku sitnicu jer sam željela da znam odgovor na svako potencijalno pitanje koje bi mogao da mi postavi. Da nije bilo moje potrebe da mu dokažem da nije u pravu, možda ne bi postizala rezultate kakve sam postizala”, kazala je ona.

Još jedna dobra strana ovakve kazne, kako primjećuje Rheney je to što dijete ima kontrolu nad svojom situacijom, jer je na njemu da odredi koliko će trajati izvršenje zadatka.

“Djeci je jedna od najvećih frustracija u toku odrastanja to što ništa što se njih tiče ne zavisi od njih. Ovaj tip kazne me tjerao da sjedim mirno bez kukanja o tome kada će da istekne vrijeme moje kazne, a to je zavisilo samo od mene, tako da sam imala neku kontrolu nad okolnostma u kojima sam bila”, objašnjava Rheney.

Ona današnjim roditeljima daje nekoliko ideja kako da ovu metodu primijene na modernu djecu:

1. Osmislite igru traženja i ispravljanja pravopisnih i gramatičkih grešaka.

2. Dodelite zadatak poput: “Pročitaj nešto o psima i nauči da nabrojiš i opišeš pet različitih rasa.”

3. Dajte im izazov u vidu pitanja: “Ko od vas može mami da kaže najviše stvari o lavovima?”

„Ako od kazne napravite vrstu igre, odvratićete djecu od lošeg ponašanja ali im pružiti i mentalni podsticaj koji će ih osloboditi dosade, koja je uzrok nestašluka“, zaključuje Rheney.

Ona u autorskom tekstu podsjeća da studije o fizičkom kažnjavanju pokazuju da roditelji mnogo češće biju djecu nego što se misilo ali i da je taj metod  vaspitavanja nedjelotvoran. Prema jednoj od novijih studija čak 73 odsto djece, nakon što su dobila batine, sačekalo je manje od 10 minuta da bi ponovili bezobrazluk.

Izvor: The Washington Post/Detinjarije